In

therapy & g&g


 Da li ponekad samo stanete na sred ulice, na sred kuće, pauzirate tu trenutnu fav pjesmu i budete " what the f is going on ". To pitanje zapravo može biti i za pjesmu, ono kad nakon toliko slušanja zapravo skužite tekst i budete wow. Ali najčešće bude za sam život. Što se to dešava? Želim li da se to dešava? Kako i zašto se dešava? Koliko je*eno puta poželite samo vikati da vas nitko ne čuje, a koliko puta zapravo želite biti tihi da vas svi čuju? To ima smisla, right? Nadam se da ima, jer ako vam nema, onda nećete razumijeti ni ostatak ovog teksta. Ne pitajte se sad kakav će tekst biti jer ne znam ni sama. Nisam pisala od 2019.godine onako pošteno. A prošla godina je tenks God imala materijala za pisanje. Uff a tek ova. Ponekad stvarno mislim da smo u filmu i da sami pisci više ne znaju što da stave u radnju. Tako se skroz osjećam i za svoj život. Pišem trenutno, nakon toliko vremena jer well, ne znam kako drugačije iznijeti trenutno svu halabuku u glavi, a ne želim da stoji u glavi. To me onda umara. Ako me razumijete, i feel so sorry. Uff, a ovaj osjećaj dok pišem i mislim se objaviti ovo ili ne? Par redova viču ma objavi, ionako nitko neće pročitati, a par redova baš ubada kako bi ovo bilo katastrofalno objaviti i da ljudi actually to pročitaju. A zašto opće pišem ufff... Mislim rekla sam već, da pročistim malo glavu, ali stvarno ovo pišem tako da istipkam odmah trenutne misli. A ovo " zašto pišem " se stvarno ponavlja hahah. Da stanem ha? Dosadilo vam? A vjerujem, i meni bi. Iako kad bi ovako nešto čitala kod nekog vjerojatno bi vikala sretno " i feel you sis ". To je dobar osjećaj. Kad vas netko razumije. Nadam se da imate takvu osobu. Ponekad mislim da bi moju glavu mogao samo razumjet psihić, jer ono to mu je i onako posao. Ali mogu ponosno reći da imam i osobu koja me razumije. To je prva osoba nakon mnogo godina kojoj sam se odlučila otvoriti i čak spomenula ovaj propali kutak bloga. Heeelouuu, ja sam nekom rekla za ovo? Rekla sam kako sam i odustala od straha, od toga da bi drugi ljudi iz mog okruženja mogli saznati za ovo. Biggest fear when i was 15. Što mislite kako je protekao taj moj iskreni razgovor? Ah, tako da vam evo trenutno pišem haha. Pišem, ne znam ni sama što, ali eto pišem. To je bio jedan od onih razgovora u onim satima kad smo najranjiviji i pogodite tko pada na to i više joj znače ti trenuci nego išta drugo? Meniiiiii. Ph, ko bi reko. But yeah. Jel kužite koliko je naslov dramatičan? Okej, možda ne dramatičan, al ono ipak je nekako za zapitat se haha. Definitivno nisam kreativna u vezi naslova, ali opalim prvu misao soooo. A i realno svi trebamo terapiju, bio razgovor ili lijek. Bilo s frendom, mamom ili doktorom. Bilo u tišini ili najvećoj buci. Neću ovo ništa pretvarati u terapeutski razgovor jer ono who am i. True, nobody. ( definitivno moram prestat s ovim hrvatsko-engleskim pisanjem. but not yet hehe. ) A sad ono, ako ste stigli do ovdje, dear God, šta je to u vašoj glavi? Nadam se da vam je u njoj barem upola zabavno kao meni u mojoj. Možemo se sad nazvati prijateljima kad ste pročitali ovo remek djelo koje ja ne želim ić pročitat ispočetka jer ću se vjerojatno rasplakat ( i smijeh i suze uključene ) od sramote? Ajme znate i ono kad na satu čitate neku pjesmicu pa ne znate što je pisac htio reći? Well, mislim da je sasvim opravdano i da sad dobijete takav osjećaj. Mislim da bi mogla ušutit, ili ušutit misli na malo vremena sad. 

p.s. nova serija Ginny & Georgia! pogledajte! preporuke!
( jer nisam bila dovoljno luda tokom cijelog teksta pa sad ovako završavam post )

https://www.youtube.com/watch?v=se6YeR22ABA 


 

xoxo


Read More

Share Tweet Pin It +1

1 Comments

Pokreće Blogger.

About Us

We present Woop a creative magazine templates for bloggers who love to blog on food, fashion, travel and for personal blog.